misko mis

zivot tece dalje koliko god ti stajao na mjestu


11.11.2006.

Suplja

Citam neki dan Zokine konstatacije o sadrzajima razlicitih blogova. On je zbog toga pogledao 48 (!) blogova. Svaka cast, ja ne bih imao toliko strpljenja da gledam sve te blogove. Ja ponekad preletim natpise blogova, da vidim da li bi me koji zagolicao da bih ga otvorio i upoznao iz bliza. Ponekad se i to zna desiti, nazalost se cesto razocaram jer osim natpisa nema bas nekih interesantnih tema.


Sve u svemu ima jako puno banalnih i trivijalnih tema. Trac, blogovi oko nekih zvjezda, pjevaca, grupa, glumaca, skole ... itd.

Blogger je porastao, ali ne i njegov kvalitet. Ima blizu 30.000 blogera, ali kao cesto i ovaj put kvantitet ne znaci u isto vrijeme i kvalitet. Ne kazem da je sad moj blog vrhunac evolucije blogovanja, samo da bih zelio da imam nesto da citam. Nesto sto me intelektualno golica, nesto realno. Nesto kriticno.


Sto trivijalnije to vise posjetioca. Kako rece jedan komentar na Zokinoj strani, puno suplje price.

09.11.2006.

Putokaz

Da i Ameri znaju pametne odluke da donesu to su danas pokazali ! Svaka cast ! Nisam vjerovao, da budem iskren. Ali, cestitam !


Pitam se da li ce nas narod biti ikada u stanju da donese jednu pametnu odluku koja ce unaprijediti ovu zemlju ? U jednoj drzavi gdje je nezaposlenost blizu 50 posto ljudi ne biraju promijene nego status quo !

Pa gdje je tu pamet ? Da li ikako ima pameti u ovoj drzavi ?


Zaista ne shvatam ove ljude. Svi kukaju, svak je nezadovoljan i onda im se pruzi prilika da uzmu svoju sudbinu u svoje ruke i sta urade ? Pokazuju da im je sudbina ove drzave svejedna ! U Bosni i Hercegovini nema pomicanja vec od zavrsetka rata. Ustvari ima, idemo svi u propast !


Stojis pred jednim velikim putokazom, jedno dvadeset sa dvadeset metara. Jedna strela pokazuje naprijed, druga na lijevo, treca na desno. Na onoj prvoj pise „Pazi, provalija naprijed !“, na lijevoj pise „Promijena spora“, na desnoj „Promijena brza“. I kad krenes naprijed, onda ne mozes reci da te nitko nije opomenuo !

06.11.2006.

Web 2.0

Pitao me je danas jedan musterija sta ja mislim o ovoj novoj Web 2.0 tehnologiji.

Pratim internet od davne 1993 godine kad sam jos bio student i kad je internet bio jos dosta manji i dosta sporiji. Na faksu smo imali jednu T1 liniju sa nevjerovatnim 1,5 Mbita brzine, tada su to bile sfere o kojim si mogao samo da sanjas. Sjecam se da je moj prvi modem rane 1997. godine bio jedan USRobotics sa 28.8 Kbit, dok su vecina poznanika se jos surfala sa 14.4 ... Da li se jos itko sjeca Mosaic-a, jednog od prvih browsera na trzistu ?


S time mislim da malo znam temu o kojoj pricam.


Kao prvo izraz Web 2.0 nas vodi u zabludu da se radi o nekoj novoj tehnologiji ili da je ovo cak novi internet.

Izraz je poslijedica jednog predavanja od Tim O'Reilly-a u kojem je htio da subsumira trend koriscenja vec postojecih tehnologija u jednom smjeru.


Web 2.0 is the network as platform, spanning all connected devices; Web 2.0 applications are those that make the most of the intrinsic advantages of that platform: delivering software as a continually-updated service that gets better the more people use it, consuming and remixing data from multiple sources, including individual users, while providing their own data and services in a form that allows remixing by others, creating network effects through an “architecture of participation,” and going beyond the page metaphor of Web 1.0 to deliver rich user experiences.


U kratko receno je Web 2.0 nacin kako ljudi koriste trenutacno net. Da se stvaraju globalne zajednice koje koriste kreativni potencijal svojih korisnika.


Moj virtualni drug Zoka ("virtualni" ne zato sto ga ne smatram drugom nego zato sto ga ne znam uzivo nego samo preko bloggera) moze garant puno vise da kaze o tome nego ja, ipak je on ekspert na tom polju.


Doduse ja to gledam sa jednog puno vise pragmaticnog stajalista. Ja jesam covjek koji vjeruje u napredak i u tehnologiju, ali i jesam kritican i oprezan. Davne 1999 je bio prvi veliki internet hype. Svi su skakali u taj nadmocni gliser zvani internet. Prekinuo sam svoj rad, poceo se baviti web developmentu i dobio posao u jednom velikom gradu. Plata je bila tada nevjerovatnih 8.000 maraka. Vise nego profesor na fakultetu. A da vam ne pricam o zivotu tadasnjem, party, party, party ! Svi mi smo bili zavedeni sa tim, kako nam se svima cinilo, beskrajnim mogucnostima weba – beskrajni rast, beskrajni profit – sve je islo tako brzo – ja nisam vjerovao u to, nema rasta bez kraja, ali covjek pocne da masta, a kako i ne bi kad sam gledao ostale ljude oko mene, svaki mjesec je neki od njih davao otkaz na poslu da bi otvarao svoju vlastitu firmu. I svaki od njih je uspijevao. Kako se meni cinilo.

Dodje 2000. i sve to puce kao jedan obicni mjehur od sapunice.


Preko noci su bivsi BizzKids postali klosari, bivse sjajne firme su postali kontejner za smece. Ja sam srecom imao svoj poziv, dok su vecina mojih kolega, koji su bili prekinuli skolu ili faks da bi se bavili iskljucivo web developmentu, ostali na ulici.


Sad vidim da se ponavlja sve to. Google vrijedi na americkoj berzi trenutacno 75 (!) miliardi dolara !

I svi gledaju u Google kao da je on rjesenje svih zemaljskih problema. A ne vide da je i to samo jedan veliki mjehur od sapunice. Na cemu se gradi ta vrijednost Google-a ? Da li su to realne vrijednosti ? Kad ovaj put pukne sapunica, ne zelim biti blizu nje.

Odgovorio sam mu na pitanje da treba pazljivo da prati trziste i oprezno da reaguje na promijene. A najvaznije od svega, treba da ima uvijek plan B.

06.11.2006.

30.000

Trideset hiljada zena svake godine budu slostavljane sa strane svojih muzeva ili momaka u Svicarskoj. Svake sedmice jedna od njih bude cak i ubijena. To su procjene svicarskih udruzenja za zastitu zenskih prava u toj alpskoj republici. Strasan broj. Strasan kad se uzme u obzir cinjenica da Svicarska ima svega 7,5 miliona stanovnika !


Uzeo sam tu brojku jer impresivno pokazuje u kojoj mjeri se desavaju takvi slocini protiv ljudskosti u nasem svijetu. Ne, nije ovo neka tamo zemlja treceg svijeta, ne, ovo je u sred Evrope.


No, nisu to jedini brojevi, ima i gorih. U centru Zapadne Evrope, u Francuskoj naprimjer svaki cetvrti (!) dan jedna zena smrtno strada od strane svoga partnera. Brojke je objavila francuska vlada.


U Spaniji je cak 60.000 zena prijavilo svoje muzeve zbog nasilja. Blizu 3.000 tih zena mora policija cak da cuva.


Nazalost ni Njemacka nije zemlja sretnih i bezbriznih. Jako puno zena i djece dozivljavaju nasilje kao svakodnevnicu. Pouzdanih podataka nazalost nema. Samo jedan mali dio ikako dodje na vidjelo. Godisnje oko 45.000 zena pobijegne sa svojom dijecom pod pasku tzv. zenskih kuca od kojih ima 400 u Njemackoj.


Muskarci koji muce, tuku i zlostavljaju zene nisu clanovi samo jednog drustvenog sloja. Ne, oni su pripadnici svih drustvenih nivoa. Ne ovisi ni o nivou obrazovanja da li je muskarac agresivan. Tuku radnici isto kao i pravnici, ljekari, suci ! Jedan tuzni fenomen naseg drustva. Unatoc svim pokusajima emancipacije zena i dalje ostaje zrtva.


Najveci problem u svemu tome je cinjenica da nema pouzdanih brojki. Kucno nasilje jos uvijek nema isti status kao nasilje pocinjeno van porodice.


Najveci broj smrtnih slucajeva zbog kucnog nasilja ima Rusija sa oko 14.000 (!) zrtava. Ovo je procijena ruske vlade ! U Rusiji je zena bez ikakve zastite. U cijeloj Moskvi nema ni jedne jedine kuce za zene.


Ustvari sam htio da pisem o necem totalno drugom, ali sam vodio malo prije razgovor sa jednom drugaricom iz Svedske. Ona je tamo ginekolog. Pricala mi je o jednom slucaju koji ju je jako potresao. U ranim jutrasnjim satima je stigla jedna mlada zena u njenu bolnicu koja je bila sva u modricama, slomljene ruke i nekoliko rebara i kao da to nije vec dosta joj je lice izgledalo kao da je imala mec sa Majk Tajsonom. Ali nije htjela da prijavi svog muza policiji. Svaki put kad su je pitali sta se desilo je izbjegavala dati odgovor, navodno je pala u kadi. Kaze njen muz nju voli i da ona ne zeli da unisti svoj lijepi porodicni zivot, inace ona sebe ne vidi kao zrtvu nego kao sukrivca.

Tek tokom price sam se sjetio emisije svicarske televizije u kojoj su govorili o kucnom nasilju u Svicarskoj.

Diskutirali smo o razlozima sto zene dopustaju sebi da im se tako nesto desi. Prvi put rijetko tko moze da predvidi, ali sto dopustaju da im se to cesce desava i sto ne reaguju ?

05.11.2006.

Cut – Rez

Long time no see.

Dugo vremena me nije bilo na blogu. Pokusavao sam povratak krajem maja i pocetkom juna, doduse to je bio pokusaj bez velikog elana. Imao sam jednostavno previse posla, nisam imao vremena za svoje potrebe, a kamoli tek za blogovanje.


Sad ce skoro pa godinu dana da sam zadnji put pisao nesto s voljom.


Vidim da je se puno toga promijenilo. Dosta novih blogova je ozivjelo. Starih nazalost i nestalo. Vidio sam da imam i dva prijatelja ! Hvala. Jednu prijateljicu znam, drugu nazalost ne znam, a i pokusaj da je upoznam nije uspio. Klik na njen link mi je cak dva puta oborio moju vatrenu lisicu. Jadnica odmah pala u nesvjest, pa sam je morao bukvalno da budim. Joj, sto volim dobre skripte koje mi zablokiraju browser. Ali hajde, i to je za ljude. Razvoj novih tehnologija ne ide uvijek bez manjih ili vecih problema.


Zadnjih 10 mjeseci sam proveo najvise na putu. Bio sam cak i nekoliko puta u nasoj nam dragoj Bosni i Hercegovini, ostalo vrijeme sam proveo putujuci kroz nekoliko drzava Evrope, sve u korist firme.


Kad si u poslu, onda imas toliko u glavi da se jedva cega sjetis. Tu i tamo sam dozivio interesantnih, ali i cudesnih stvari, pa sam imao zelju da to podijelim sa svojim blogom, doduse je to bilo uvijek tako da kad sam htio da pisem, nisam imao net, a kad sam imao net, nisam imao sta da pisem !


No, puno se izdesavalo. Ovo vrijeme nije proslo tek tako, a da nije ostavilo tragove kod mene, u meni.


Primjecujem promijene kod sebe. Neki kazu da sam postao ozbiljniji. Mozda.


Mislim da je doslo i vrijeme da se to odrazi i na moj blog. Kao prvo sam malo prilagodio boje. Nista posebno, samo malo toplije. Nijemci bi rekli, blizi zemlji.


Vidio sam i interesantnih novih blogova. „Bosanski jezik“ na primjer zvuci i izgleda vrlo interesantno. To cu iducih dana da posjetim cesce, ipak imam jedan ne bas mali deficit sto se tice bosanske gramatike i izrazavanja na nasem nam lipom/lepom/lijepom jeziku. Pitam se ko li je "Charlotte" ? Vidio sam sliku, ali se pitam da li je to realna licnost ili samo figura ? Interesantno, vrlo ! Vidim, imam jos svasta nesto da pogledam, da naucim.


It's time for a new beginning ...

07.06.2006.

globalizacija

u firmi imamo jednog zadrhtog nijemca. ne, nije on rasista ili sovinista. ne, to nije. ali u njegovom shvatanju je sve sto je njemacko dobro, a sto je strano, to automatski nevalja. nije on tendencijozan. on zaista vjeruje u to. vozi naravno njemacko auto. i koristi se njemackih proizvoda. namjerno. ciljano.

ne kazem da je to pogresno, njemacki proizvodi su zaista dobri. barem vecina od njih. ali nisu vise garant za kvalitet.

u firmi se koristimo siemens telefona i faks aparata, najvise zbog toga sto su nam dali posebne kondicije i zbog toga sto su od nas udaljeni jedno 300 metara zracne linije. pa ako nesto ne fercera, onda nazoves i neko doleti.

imao sam s tim covjekom puno diskusija oko kvaliteta proizvoda iz drugih zemalja, ali za njega je sve to samo obicni sund. kaze da se on koristi samo njemackih proizvoda i zato je spreman dati i vise para.

nas narod je spreman dati vise para da bi kupio strani proizvod, posebno ako se radi o zivotnim namirnicama. navodno su oni zdraviji od nasih. nebitno sto se redovno nalaze u njima ostaci chloramphenicola (=antibiotik stetan za razvoj male djece) ili druge ne bas zdrave tvorevine. kupuju mlijecne proizvode iz ko zna kojih zemalja. a nasi seljaci propadaju ! takvo nesto je ovdje nepojmljivo. ne sjecam se kad sam zadnjih put kupio mlijeko koje je bilo proizvedeno dalje od 100 km od naseg grada. ustvari se skoro svi koristimo lokalne mljekare.
hrana je skoro iskljucivo iz njemacke. iznimci su zacini ili razlicita egzoticna jela, kao naprimjer grcki sir, turska tahan halva ili italijansko maslinovo ulje. nedavno sam imao priliku da jedem jedan dragonfruit iz vijetnama. uvozi se ono sto u njemackoj ne raste. logicno.

kod nas se uvozi i ono sto kod nas raste. gdje je tu logika ? ljeti jedemo paradajz iz spanije, maroka ili holandije, dok nas hercegovacki socni i od naseg sunca zaliven paradajz trune.

no, da se vratim mom ciki svabi. cesto me ruzi zbog mojih stranih kola. njemacka kola za mene nemaju bas neku privlacnost. skupa su i dok pokupujes one dodatne gimmicks koji su u drugim vec ugradjena onda su pravo skupa. kvare se masala isto ne bas rijetko i kad odes na popravak, eh onda te racun nokautira.
da ne govorim o cinjenici da nisu bas udobna. svak ko je vec imao cast da se vozi nekoliko sati bmwom ili meckom razlicitim autoputevima, zna o cemu ja pricam. izadjes iz kola i osjecas se kao da si se sav ukocio.
u firmi imamo sve njemacke fabrikate radi reprezentacije. njemacki klijenti vjeruju samo u serijoznost firme ako se ona sluzi njemackih luksuznih vozila. naopak svijet.

ali, sto ovaj momak jos nije primjetio, mi smo vec davno stigli u svijet globalizacije. kad uzmem samo moj kucni racunar, tu je svaki dio iz druge zemlje. procesor i harddisk su americki, maticna ploca iz tajvana, ram iz kine, dvd iz japana, dvd przilica iz koreje, keyboard iz njemacke i mis iz svicarske. juhuu, moj racunar je kosmopolit !

ali tako je to danas. europa je izgubila borbu za consumer tehnologiju. ne znam da li bih mogao nabrojat 10 europskih firmi koje se jos bave produkcijom elektronskih komponenata. sjecam se jos vremena kad su se nijemci smijali japancima da samo kopiraju stvari. smijeh im je stao u grlu. vec odavno. sada vecina inovacija dolazi iz azije. azijati su brzi, fleksibilni, jeftini, ali i inovativni.

trzista su postala nemilosrdno bojno polje za prevlast u razvoju tehnologije na jednoj, ali i u sklonosti potrosaca. ko sporo reaguje, taj nestane ili ga konkurencija pojede. jednostavno. greske menadzmenta se ne prastaju. firma propadne. ta cinjenica ne preskace cak ni svjetske koncerne poput siemensa. greska menadzmenta u siemensovoj mobitel jedinici je dovela do toga da siemens nema vise svoje mobitele. ime je ostalo, 400 radnika u njemackoj isto, ali naredbe sada dolaze iz kine, a ne vise iz berlina.

i davno su prosla vremena kad su proizvodi iz azije bili sinonim za los kvalitet. ja naprimjer kad kupujem elektronsku robu za dom, gledam strogo na to da je iz japana, ne daj boze da je iz europe. imao sam tv od jedne nizozemske tvrtke. ne znam vise ni koliko puta sam ga vodio na popravak. otkako je ga zamijenio japanski kolega, nikad vise nije bilo problema.

04.01.2006.

krajnik

citam kod svedske hanume kako su fini doktori u svedskoj. ocigledno je njena kcerka bila malo zahtjevniji pacijent i opet je doktorica ostala ljubazna.
pri tome se sjetim svojih vlastitih dozivljaja sa ljekarima u nasoj nama najdrazoj bosni. ali i hercegovini.

tu se vide dobre razlike medicinskog sistema izmedju svedske (mrtvog kapitalizma, da citiram kcerkicu svedske hanume) i nase nama najdraze bosne. mene prije par godina mucili krajnici, slucajno se zadesio u bosni. haj povuci potegni u bolnicu na pregled, jer ne mogu sebi sam prepisat recept. prvo sto sam ceko na red do podne, a doso u osam, prije mene su bili na redu porodice i drugovi, poznanici i sva vazna ambalaza od doktora, pa sestara, pa vozaca, radnika bolnice i naravno portira. pa tek onda dolaze oni obicni smrtnici na red. medju tu zadnju grupu spadam i ja. mogao sam da idem preko reda, ipak sam kolega. ali onda bih bio i ja bahatan kao i ostali koje ovdje kritiziram, i samim s tim nista bolji od njih. ne mozes postavljat za sebe druga pravila ponasanja nego za druge.
s tim stavom sam se masala nacekao. nije ugodan to osjecaj kad dodjes regularno u osam i onda gledas kako pored tebe prolaze oni koji su naletili kad im je bio cejf i opet bili primljeni preko reda. nije samo neobicno, nego bas neugodno.
prvog nisam ni primjetio. ali drugog, treceg i onda sam ustao i otisao do sestre da pitam po kojem to redoslijedu oni primaju pacijente. mozda sam bio se obuko pogresno. ostro posmatram one koji idu preko reda. ne, ne nose nista posebno na sebi, ne nose upadne cipele. mozda je vazna duzina nosa ? ne, nije ni to. pa sta je onda ? pitam ja tetu medicinsku sestru. po kojem folu to primate pacijente ? ja doso u osam, sad je vec devet i nisam jos vidio nikoga u bijelom. ali sam zato vidio copor ljudi koji prolazi do doktora preko reda. pa zasto sam ja onda doso tako rano ?
kad me ova ostro napade. kao prvo to nije moj problem zasto neki idu preko reda. kako nije, zaboga, moj problem ? pa meni otpadose noge od cekanja, a oni prosetase fino do ljekara. oni su imali vec davno ukazane termine, veli ona, uz jos ostriji glas. ali mene bole krajnici, ne mogu da gutam, znaci ja sam hitni slucaj. odgovor je bio ostar i vrlo glasan. moz' hodat ? znaci, nije tako lose i sad suti, inace se more desit da te danas ne primimo !!!

oko podne se smilovao cika doktor da pocne primat one regularne pacijente ! one obicne smrtnike koji nisu u rodu niskim koji je na bilo koji nacin povezan sa bolnicom. dodje red i na mene. ima boga, mislim u sebi.

dok ulazim cujem kako se sestra sapce ljekaru da sam ja onaj koji se bunio. uz mrki pogled brkonje sjedoh na stolicu da me pregleda. aha, aha, aha. jasno. pregled je trajao tacno 15 sekundi. daje mi neki papircic u ruke i veli da dodjem sutra u jedanaest. pitam ga ja, a sta je to sutra u jedanaest. operacija. krajnici su upaljeni. gle, hvala sto mi rece, ne bih znao to! pa zaboga, zato sam i dosao na pregled i da mi prepise lijek.
veli on da se ne isplati to lijecit, nego treba to vadit. aha. hvala na konzultaciji. do vidjenja.

kasnije sam otisao jednom drugu da mi prepise jedan fini antibiocic. a operacija ? thanks, but no thanks !

neki drustveni sistemi svoju populaciju razmazuju, a neke populacije razmazuju svoj sistem.

01.01.2006.

sretna nova ...

prodje dvije hiljade i peta.
godina malih i velikih dogadjaja. nekome nestadose heroji. nekome ideali. opet nekome zivot krenu. kao svaka godina se i ova provuce nekako. 365 dana u nepovrat nestadose.

jedna vrlo radna godina stoji iza mene. prestojuca obecava jos veci rad.

deadline nismo stigli. kao jednog od project leader-a me pocinje vec dobro glava da boli, stomak vec odavno se s vremena na vrijeme javi. sinoc mi je bilo bas nesto mucno. vrijeme trci. vise od toga. leti ! imam osjecaj da su zadnje cetri sedmice prosle neobicno brzo. mozda je razlog toga sto nismo stigli da zavrsimo sve na vrijeme rupa u vremensko prostornom kontinuumu ?

danas smo jos radili skoro do osam. dok drugi slave, nama nije nesto do toga. odlucio sam se „slaviti“ doma. uz malo meze dva, tri breezer-a sam proveo vecer do ponoci sa svojima. pricajuci i gledajuci nevjerovatno uspijeli novo godisnji program. sada cu jos malo da pregledam ono sto nas ceka u ponedjeljak.

vracajuci se kuci naletim na jednog druga koji me pita gdje cu ja da provedem „najvazniju“ noc godine. interesantan izraz, zar ne ? na maledivima, pored kamina u zagrljaju svoje najdraze, mi jos prolazi kroz glavu. no to nisam rekao, nego samo istinu. sivu i dosadnu. razocarano me gleda i prosto mi ne vjeruje, to mi barem njegove oci otkrivaju. pa kako to ? najludju noc godine provodim kod kuce ? sa svojim roditeljima ? pa zar nisam ja party tiger ? tigar ? ja ? uhhhhh ... godine gdje ste ? vrijeme zaista prolazi munjevitom brzinom. jucer mlad, danas star.

pricam mu da me tistu problemi, da moram da radim. pa kud bas ove noci ? sta ja znam ? sto ce ove noci neko izgubiti ruku, zivot, posao, sto ce nekome umrijeti mati, sto se nekome roditi kcerka, sto sam ja na ovom svijetu ? otkud ja znam odgovore na sva ta pitanja ? misli putuju kroz moj mozak.

ali mog druga to ne interesuje. ne slusa me. haj, dobro, onda ti zelim sve najbolje, puno srece ... i sve ostalo ono sto se zeli za novu godinu ! the same procedure as every year !

dok idem kuci pitam se da li ljudi shvataju strah za egzistenciju ? da li razumiju sta znaci borba za opstanak ? pitam se da li samo ja tako razmisljam ?





a da, da ne zaboravim ovo:

zelim svima jednu sretnu novu 2006. godinu ! i sve ostalo ono sto se zeli za novu godinu ...

26.12.2005.

crna kutija

tu je bilo nesto sto me je fasciniralo. ne znam ni sam da objasnim sta je to ustvari bilo. samo znam da su mi oci dobile poseban sjaj, kako mi je dugo godina kasnije moj otac pricao. setali smo kao uvijek kroz robnu kucu, ja sam uvijek letio, bukvalno letio tamo gdje su bile knjige ili igracke. cudna kombinacija, zar ne ? knjige su za mene bile izvor maste, jedan drugi svijet u vrlo kompaktnom izdanju. i kad iscitam knjigu, onda se uhvatim lego kockica i pocnem da gradim svoj brod bounty ili stanicu na veneri ...
ali ovaj put je to bilo drugacije. nesto totalno drugo je privuklo moju paznju. bilo je u jednoj staklenoj vitrini. zakljucano. da ne bi radoznali klinci, kao sto sam to ja bio, dirali i mozda pokvarili to cudo. crno malo. ustvari se mogli samo cudaci interesovat za to. a cijena je bila za to vrijeme bezobrazna, s drugim rijecima nedostupna za mene. punih pesto maraka. pocetkom osamdesetih su pesto maraka bili toliko vrijedni ko danas mozda hiljadu, ali eura ! znaci ja sam mogao samo gledat i diviti se tome koji ce to sebi da priusti.
puno nedjelja sam gledao. ocigledno niko nije imao toliko love ili jednostavno nikoga nije interesovalo to cudo. nikoga, osim mene.

o cemu to ja pricam ?
o jednoj crnoj kutijici koja je prvi put za relativno malo para donosila obicnim smrtnicima mogucnost da se bave kompjuterima. sad ce te reci, pa sta je to tako posebno ? ih, krajem sedamdesetih su racunari bili stvari koje su zauzimali cijele prostorije, bili toliko jednostavni u koristenju da vam je trebala tromjesecna obuka da bi mogli izracunat koliko je tri put tri ... a o cijeni da ne govorimo ... onda su krenuli pioniri da to promjene, prvi ed roberts sa svojim altair 8800 racunarom iz 1975 koji je kostao svega 400 dolara. glavna fora je bila da ste morali kupiti ga u dijelovima i onda uloziti oko 40 sati rada, naravno ste morali imati i dobro znanje mikroelektronike. ali on je bio prvi racunar koji je bio pristupacan i obicnim ljudima, pored toga je imao i svoj vlastiti jezik. basic. altairu se mozemo zahvaliti da danas imamo firmu microsoft. za njega su bill gates i paul allen napisali basic i onda stvorili firmu microsoft. duga prica za duge noci.

altaira nazalost nikada nisam vidio u zivo. doduse nije me ni privlacio toliko. nije imao prikljucak za ikakav screen. a tastaturu isto nije imao. programirali su preko dugmadi na prednjoj strani kucista. rezultati programiranja se moglo vidjeti preko crvenih dioda isto na prednjoj strani kucista.
ne bas aktraktivno. ne puno kasnije se rodio san svakog kompjuterasa tada u jednoj garazi. roditelji steve wozniak i steve jobs su s tom masinom koja je u pocetku bila zapakovana u drveno (!) kuciste postali poznati u cijelom svijetu. apple I se rodio.
nazalost je on bio meni nedostupan. Em se nije prodavao nikako u njemackoj, em je bio za moju skromnu ustedjevinu jednostavno preskup. ali mi je ostao san. do danas ! nazalost je jobs se okrenuo od motorole i prisao intelu, i s time izgubio ... jos on nije svjestan koliko ! nestao je sarm posebnosti.

ali sada je dosao jedan interesantan mali dzin moderne tehnike na svijetsku pozornicu punu zainteresovane publike. zvao se zx 81. jedno malo cudo tehnike. po danasnjim mjerilima ne zamisljivo da je to moglo funkcionisat. 1 kbyte ram (!!!) i punih 8 kbyte rom ! grafika je bila pravljena preko kockica ! tacnije 64 puta 32 kockice veliki matrix. i nevjerovatne dvije (!) boje, i to crno bijelu ! ali je imao tastaturu. ne bas pravu, nego folija jedna i nikad niste imali osjecaj da li ste zaista pritisnuli nesto ili je to samo fata morgana. ne bas ugodno. ali je bio prvi racunar koji se dao prikljuciti na televizor i koji se dao programirati. prvi put ste mogli pisati svoje programe. isprobavat se. no, to je ostao san.

samo godinu dana kasnije je sir clive sinclair predstavio svoj najnoviji izum, svog zx spectrum-a. to je taj ciko sto je bio izmislio onog zx 81. spektrum-a sam imao priliku ne samo vidjeti u zivo, ne, imao sam i cast da ga se malo koristim. jedan tatin drug je bio kupio to cudo za svoje radove. da, dobro ste culi, on je pisao s time svoje radove. covjek je radio u nekoj firmi kao inzinjer.
usput je pustio svog sinceka da se igra s spectrumom. tu sam vidio prvi put jednu 3d igricu, mislim da je se zvala sabre wulf. nevjerovatna grafika, doduse samo u dvije boje, iako je spectrum bio u stanju da prikaze njih osam u isto vrijeme, ali to nije smetalo u ovom slucaju. igralo se naravno bez ikakvih joystickova, to za spectruma tada nije bilo, nego se igralo sa tastaturom. ovaj mali pomagac covjeka je imao cak jednu prilicno finu tastaturu. mislim kad se uporedi sa svojim manjim bratom, zx 81. taste su bile gumene, s osjecajom kao da pritiscete na huba buba zvake ! malo crno cetvrtasto kuciste, nekih 20 x 15 cm i debljine ko dvije velike table milka cokolade. prvi racunar za dom koji je imao i zvuk. nista spektakularno sa danasnjeg gledista, ali tada je to bilo senzacionalno. jedan kanal, ali deset oktava. danas prosijecni mobitel ima vise kanala i bolji zvuk, ali tada je spectrum bio malo cudo tehnike. spectrum je otvorio vrata u svijet racunara milionima ljudi sirom svijeta. kroz ta vrata su krocili samo kratko vremena kasnije i commodore i ibm.

kad razmislim, to mi se ponekad cini kao da je jucer bilo. ludo kako se vremena mijenjaju. kojom brzinom je samo krenuo razvoj tehnike i izuma na polju zabavne elektronike. jestel imali priliku vidjeti novu x box u akciji ? prosto nevjerovatno ! bas sam radoznao sta ce sve moci da uradi nova playstation koja izlazi u prvom kvartalu 2006. godine i nova nintendo masina ! interesanto je gledati razvoj trzista, tehnike i ucesnika.
nekada nadmocni commodore je danas skoro nepoznat. sinclaira se rijetko ko sjeca. izumitelj video igara atari je totalno nestao sa pozornice, ostalo je samo jos famozno ime koje svakih par godina promijeni vlasnika. od nekada bezbroj firmi, sarenih pionira digitalnog svijeta, ostadose svega par global players.

12.12.2005.

banka

volim ici u banke. ne one male, provincijske. ne, nego u one velike. one sa dobrim pogledom na grad.
sto znaju sebi bankari namjestiti poziciju svoje kancelarije, to rijetko ko zna. osim naravno politicara. oni nije samo da imaju lijepu kancelariju, nego jos uz to i lijep stan, kucu, kola i vrlo zgodnu ljubavnicu.

no, to je na jednom drugom polju. poceh pricati o bankama i njihovim ljepotama.

banke razvrstavaju ljude samo u dvije kategorije. one kojim moraju da daju ziro racun da ne ispadnu asocijalni i one za koje sekretarica napravi i kafu. privatno spadam u onu prvu grupu. poslovno u drugu.
zato imam licni, to jest privatni racun u jednoj od onih banaka za obicne smrtnike. i tu ima jedan odjelj za business musterije. ali posto mi je plata samo jednog obicnog smrtnika i posto nemam vlastite firme, me cesto prate arogantni pogledi onih na salterima kad povremeno dodjem na nesto uplatim, isplatim ili jednostavno da nesto pitam. vec od pocetka studija sam kod te banke i mrsko mi iskreno receno da mijenjam svoj status, plata se godinama povecavala, ali ocigledno ne u tim stopama sto bi me podiglo na podest vaznijih musterija te banke. ponekad me uhvati zelja da im nesto kazem poput da vi samo znate, ali se onda ujedem fino za jezik, nasmijem se i sacekam arogantni pogled od cika majera. cika majer je jedan od tri biznis savjetnika te banke. mislim da bi mi nesto falilo ako bi nestali ti arogantni pogledi. navikao sam se vec na njih.

poslovno ali volim ici u banke. uvijek imas fin pogled na grad uz finu kaficu koju ti servira neka od zgodnih asistentica. cak ima i razlika u kvalitetu te kafe, ovisno o porijeklu banke. najbolju dosada sam pio, ko bi reko, u italijanskoj banci. ali i u volksbanci u nasem nam gradu nije losa. a sto je ona uredjena. wow. svaka cast arhitektu. berberovih slika mali milion. tu se barem vidi gdje odose pare.

najljepse su internacionalno poslovajuce banke. em imaju slifa, kulture, em su poslovne.

svim bankama su poslovni klijenti najdrazi. samo zaborave da ne bas mali dio njihovog poslovanja cine one male, u njihovim ocima skoro pa bezvrijedne musterije. tako je to bilo u slucaju dojce bank, kad su pocetkom 2000. uveli bank24 za privatne musterije (24 sata dnevno online, ali bez ikakvih usluga, sve si morao sam da uradis, a ako si imao neko pitanje si morao zvati skupi hotline), a za ostale to jest poslovne musterije je ostala deutsche bank sa punim uslugama.
kao eto sace nama new economy zaraditi preko noci milijarde. ali to se vrlo lako moze da osveti u jednoj zemlji gdje narod ima vise od 800 milijardi eura ustedjevine, samo na bankama ! a da ne govorim o ostalim oblicima stednje.
samo to gospoda bankari nisu tako vidjeli. vec tada sam se bio pitao kako se postane sef u tim velikim bankama ? sa znanjem vjerovatno ne !

desi se sta se moralo da desi. new economy dozivi krah. yuppie od jucer su nezaposleni od danas. a sta bi sa bank24 ? pa ljudi im poceli na veliko bjezati. i propade ta ideja. danas je dojce bank jedna od banaka u evropi. imala je sansu da postane jedna od najvecih u svijetu. ali tu sansu su proigrali. sa pogresnom strategijom. i sa ne do kraja promisljenim odlukama. sada se nekada jaka deutsche bank boji da je neko drugi ne pojede.


Stariji postovi

<< 11/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


Vrijedni pogledat

Novi drugovi

Interesantne stranice

In memoriam

"Neke je ljude nekada davno rastuzivalo sto konji umiru stojecki,
a mene rastuzuje sto kaktusi klonu poput djecaka u onoj Goetheovoj pjesmi.
Ta stvar i nije tako vazna, osim kao upozorenje da se u zivotu treba cuvati detalja. I niceg drugog."

Miljenko Jergovic



Powered by Blogger.ba